Sofija Naletilić Penavuša iz Mokrog (Široki Brijeg) – samouka hercegovačka naivna kiparica. Poznata kao baka (baba) Penavuša, nadimak Penavuša dobila po svojem djevojačkom prezimenu Penavić.
Djetinjstvo provodi u velikom siromaštvu. Tijekom njenog ranog djetinjstva, osobito za vrijeme trajanja Prvog svjetskog rata, u Hercegovini vladaju velika suša i glad. Situacija je bila toliko teška i ozbiljna da fra Didak Buntić 1917. godine organizira premještaj oko 17.000 hercegovačke djece u Slavoniju, kako bi ih spasio od gladi.
Nije nikada išla u školu, već se u desetoj godini života sama opismenila. Udaje se u Oklaje kraj Širokog Brijega, gdje provodi većinu života baveći se kućanskim poslovima i poljoprivredom. Godine 1942. postaje udovica i otada nosi crninu, koja joj uz cigaretu koju puši od svoje 8. godine, postaje zaštitni znak. Nakon smrti muža Marijana postaje glava obitelji te sama podiže djecu i unuke, koji su joj oduvijek bili snažan životni oslonac.
Godine 1977. iznenada umire njezin sin Vitomir što ostavlja dubok trag u njenom životu. Iste se godine Sofija Naletilić, u dobi od 64 godine, počinje baviti kiparstvom (diljanjem), nakon što je unuku pomogla napraviti skulpturu ptice za školu.
Najbolji i najpoznatiji dio njenog opusa čine kipovi životinja, a izrađivala je i povijesne i biblijske likove. Otkriva ju likovni kritičar i književnik Dubravko Horvatić. Prvi put samostalno izlaže 1982. godine u Zagrebu, u privatnoj Galeriji Schira. Bilo joj je tada šezdeset i devet godina.
Otada sudjeluje u brojnim samostalnim i grupnim izložbama. Među ostalim, njena djela bila su izložena u Đurđevcu, Vinkovcima, Opuzenu, Dubrovniku, Varaždinu, Hlebinama, Velikoj Gorici, Zagrebu, Ljubuškom, Sarajevu, Bratislavi i Bergenu.
Godine 1985. u anketi revije Start proglašena je „osobom godine“. Zbog rata, 1992. godine prvi puta u životu napušta svoju kuću i rodni kraj te odlazi u izbjeglištvo. Tada privremeno živi na otoku Čiovu, kraj Trogira. Umire 22. lipnja 1994. u Širokom Brijegu, dva mjeseca prije međunarodnog priznanja na svjetskom trijenalu naivne umjetnosti Insita 94 u Bratislavi.
Veliki dio njenog kiparskog opusa danas čuva obitelj, a brojna djela nalaze se u privatnim kolekcijama te u nekoliko muzeja i galerija (Franjevačka galerija u Širokom Brijegu, Hrvatski muzej naivne umjetnosti, Moderna galerija, Galerija Klovićevi dvori u Zagrebu i Galerija Petar Smajić u Ernestinovu).